latte macchiato

tragovi u tragu..

03.05.2009. u 21:57 | 18 Komentara | Print | # | ^

deder ti meni reci..

ako je život samo jedan
ako se sastoji od bezbroj malih stvari i pokoje velike
ako su odnosi među ljudima onaj kostur na koji se sve naslanja
ako je bliskost koju osjećaš s dragim osobama gorivo koje te pokreće
ako je povjerenje među vama ono što stvara toplinu u tvojoj duši
ako usrećivši nekoga makar i sitnicom tim činom sebe usrećiš stostruko
i ako se dobro dobrim vraća
koja karika meni nedostaje?
u kojem dijelu sam se izgubila??
u kojem dijelu sam tebe izgubila???

08.02.2009. u 19:49 | 15 Komentara | Print | # | ^

putovati se može i bez ulaska u vlak..

otputovati možeš i u samom sebi..

od sebe..

od nekog…

" - Onda treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne točke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te točke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš."

Meša Selimović (Derviš i smrt)

30.01.2009. u 23:53 | 15 Komentara | Print | # | ^

sve je u tvojim rukama...

ako me pustiš
odletjet ću...

22.12.2008. u 22:23 | 31 Komentara | Print | # | ^

danas je vrijeme takvo kakvo je

a 'vako je bilo prošle nedjelje...

(znat će oni na koje se to odnosi: šta se bunite protiv moje grude snijega, šta vam je bidna skrivila???!!)

14.12.2008. u 11:37 | 9 Komentara | Print | # | ^

nekad pružiš srce na dlanu...

a zauzvrat dobiješ led ledeni!

26.11.2008. u 23:11 | 38 Komentara | Print | # | ^

isplivala.. hmm.. hmmm... rima??!

kad te ne bude više blizu
jednog proljetnog dana
kad i zadnji tvoj trag
proguta voda slana
sve tvoje perle
na dno škrinje kad stavim
da mi baš ništa ne značiš
da li da se pravim?

da se pravim??!

11.11.2008. u 23:47 | 13 Komentara | Print | # | ^

ijopet mešizmi...

"Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, jer ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš."

Meša Selimović

12.10.2008. u 17:51 | 26 Komentara | Print | # | ^

dnevni ili tjedni horoskop??!

pucate po šavovima..

i pružate bodlje prema svemu (i svima) oko sebe.

06.10.2008. u 22:12 | 11 Komentara | Print | # | ^

jesenja urota..

bolje ne govorit' ništa
neka od tišine sve još bude tiše
nema suza, nema zagrljaja
skrivene u meni dok padaju kiše..

02.10.2008. u 21:34 | 10 Komentara | Print | # | ^

sve moram saznati o tebi prije nego što me zaboraviš...

.. kako to lipo, najlipše, kaže

Zvonimir Golob..

KAO DA SAM TI DOTAKAO USNE

Znao bih što treba učiniti
kad bih te volio i učinio bih to
dok nestaješ zajedno sa mnom
na nekoj razglednici bačenoj
tko zna gdje i upućenoj tko zna kome,
djetetu, oblaku, nikome ili jeseni
i pisao bih ti stihove
neke druge pjesme,
lutajući po tvojoj koži,
tražeći ključ da me otvoriš.
Lišće pada. Znao bih što treba učiniti
kad pada lišće i učinio bih to
kad bismo se voljeli i ponavljao bih
sve dok na praznoj krošnji ne ostanu
mrlje poljubaca,
sve dok me posljednjom granom
ne udari u mokro lice,
rekao bih, govorio, šutio i ponavljao
da te volim, kao da sam ja
ta kiša koja pada,
inje koje se hvata
za svako tvoje stablo,
živa ograda koja ne dopušta
rumenilu da te napusti
i silazi poput zastora
da ti sakrije njedra,
ta nevolja koju ti dajem
i koja kao brod pristaje uz tvoje bokove,
taj pas koji skuplja stado
uznemirenih oblaka,
tjerajući ih da nastane ostatke plavetnila
i laje i glođe i grize vlastito meso.

Ponavljat ću da te ne volim
i kad me ne budeš čula,
sve dok ne otpadnu listovi
sa starih kalendara.
Po meni, dok ležim, prolazi tvoja vojska
i pjeva prije nego što će ponovo pasti.
Tvoj sam koliko živ čovjek može biti,
zrno zemlje koje si pokrila stopalom
dok zastaješ neodlučna,
otkidajući srcem
latice jezerske ruže.

Ono što sam želio reći manje je
od onoga što sam rekao,
kao da crtam kartu Mjeseca
na površini vode,
u omjeru na koji ne pristajem
i umorna ruka pretvara
sve tvoje šume, zajedno s nebom,
u malo zelenila.
Drugi su htjeli mora, ti samo potok samotni,
manja od sebe same i još mokra od snijega,
bočica s mirisima u kojoj ti čuvam suze.
Posadit ću tvoje sjeme da bude brašno
kraj mlina, podići rešetke sunca
kao zastavu, iznad koplja,
sve moram saznati o tebi
prije nego što me zaboraviš,
u tebi spavam kao u jantaru, stoljećima,
zlo znamenje ne dopušta mi da te nađem
tamo gdje rastu petunije
i ondje sam gdje te nema
i već je magla.

Ulazim u tvoje oko kao u košnicu,
raspoređen sam u tebi
kao u nekoj škrinji
u kojoj je sve uredno složeno,
koža, mišići, pluća, kosti i krvotok,
izlazim iz tvojih haljina
kao iz nekog mora,
kao iz nekog vrta, ali nešto nedostaje
i hladno mi je,
znao bih što treba učiniti na toj studeni
kad bih te volio, ali ne znam
i ona se množi poput štakora kojih se sjećam.
Ljeto već sjedi kraj svoje ugasle vatre,
ponovo čitam pisma koja ne dolaze,
u gradu koga nema, na ulici koje nema,
pod svjetlom koje se udaljava,
a voće je već zrelo.
Ali ja te ne volim jer te ne volim,
ne volim te, ljubavi moja, jer mi ne dopuštaš
da te volim drukčije nego na ovaj jedini način.
Znao bih da te volim kad bih te volio
i ne bih toliko čeznuo za tobom,
ne bih govorio da ne postojiš, grizući nokte,
iščupao bih taj korijen zajedno s kamenom,
ne bih poželio da sam voda u kojoj se kupaš
i ne bih, ako je tako, sjedio zamišljen,
promatrajući kako u središtu
još uvijek podrhtava plamen.

Moji su snovi lopta, tvoji ruka
koja je udara, ponekad,
kao kaplja krvi polivena vodom
širim se između tvojih očiju,
dodirujem ti usne
gaseći svjetlo na tvome prozoru,
a ti već spavaš.

Sići ću kroz tvoj dimnjak, vidjet ćeš,
jednoga dana,
disat ću samo na tvoja usta,
milujući sjenu tvoga ramena
sjenom svoje ruke
ponavljat ću da te ne volim i da te ne volim,
ljubeći te, i da bez tebe nisam
nego gnijezdo bola,
sjećanje na plamen svijeće
pored tvoga uzglavlja,
samo nož u koji ulazi moje grlo,
sve dok u njemu ne ostane ništa
osim pepela.

22.09.2008. u 17:44 | 25 Komentara | Print | # | ^

ti si moja..

i da nema...

...eh!

16.09.2008. u 23:13 | 15 Komentara | Print | # | ^

nešto mi "smrdi" na...

kraj ljeta??!!

27.08.2008. u 18:13 | 30 Komentara | Print | # | ^

dobro je..

možda se i desi ponekad
da od šume ne vidim stablo...

ali,
dok god vidim more,
dobro je...

21.08.2008. u 16:54 | 14 Komentara | Print | # | ^

šešir glavu čuva..

a srce?
što štiti srce??!

06.08.2008. u 20:03 | 30 Komentara | Print | # | ^

jauk

Za sve su kriva djetinjstva naša

Izrasli smo sami kao biljke.
I sada smo postali istraživači
zapuštenih predjela mašte
nenavikli na poslušnost zlu.

Iznikli smo pokraj drumova
i s nama rastao je strah naš
od divljih kopita koja će nas pregaziti
i od kamena međašnih koji će razdvojiti
našu mladost.

Nitko od nas nema dvije cijele ruke.
Dva netaknuta oka. I srce
u kojem se nije zaustavio jauk.

Svijet je u nas ulazio neskladno
i ranjavao naša čela
zveketom svojih ubojitih istina
i bukom zvijezda zakašnjelih.

Starimo. A bajke idu uz nas
kao stado za ognjem u daljini.
I pjesme su nam takve kao i mi.
Oteščale i tužne.

Vesna Parun

24.07.2008. u 17:23 | 21 Komentara | Print | # | ^

muk

padam
sve dublje
u tišinu
sebe
same
ne mogu
prozboriti
ni riječ

22.07.2008. u 22:22 | 9 Komentara | Print | # | ^

razbuđivanje..

25.06.2008. u 11:07 | 6 Komentara | Print | # | ^

i ja jogurt..

.. za trku imadem!

20.06.2008. u 20:32 | 15 Komentara | Print | # | ^

nas dva brata..

VRSTE LUKA

Prvi: Koje vrste luka znaš?

Drugi: Crveni luk
Bijeli luk
Crni luk
Poriluk
Praziluk
Komšiluk
Čiviluk
Nestašluk
Javašluk
Bezobrazluk
Minderluk
Muštuluk
Hadžiluk
Kuluk...

Prvi: Dosta, dosta!
Od toliko luka
Već me hvata muka.
A koji je luk najljući?

Drugi: Bezobrazluk.

Prvi: A koji je luk najslađi?

Drugi: Nestašluk.

Grigor Vitez

13.06.2008. u 18:59 | 22 Komentara | Print | # | ^

grrrrrrrr

"Ako se uvečer osjećate umorni kao pas,
možda je to stoga što ste čitav dan režali."

David Letterman

12.06.2008. u 15:52 | 7 Komentara | Print | # | ^

nema malih boli..

Kad ptica prestane voljeti

Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
"Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!"
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: "Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu !"
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova uspavanke
cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne -
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina -
što se nečujno u nama raspadaju -
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
"Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj - budite sigurni - nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu - one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite ?"
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.

Vesna Parun